Uz zločine totalitarnog režima bivše Jugoslavije, prisjetimo se zločina katoličke crkve i fašističkog režima, sa kojim je katolička crkva često išla ruku pod ruku, pogotovo u Hrvatskoj za vrijeme kvislinško - nacističke NDH. Poznata je misao da cilj opravdava sredstva. Tom se neetičnom maksimom pravdaju mnogi sitniji (privatni) i krupniji (politički, ideologijski, državni, rasni i vjerski) zločini. Katolička je crkva vlastite zločine kroz tisućljeća opravdavala borbom za apsolutnu 'istinu', i tek je 2000. godine kontroverzni papa Ivan Pavao II. priznao da su u tome malčice pretjerali te se, u ime Crkve mu, ispričao za greške počinjene u ime 'istine' no ne i za zločine. Taj i takav krvav 'kulturni identitet“ crkva je njegovala 'ognjem i mačem“ i sljedećih šesnaest stoljeća, no izdvojit ćemo i spomenuti samo najokrutnija i najkrvoločnija nedjela. U Križarskim je ratovima, pokrenutim i vođenim na inicijativu crkve (1095—1291), ubijeno desetak milijuna ljudi, a još toliko poubijala je Sveta Inkvizicija do 1808.godine, kad ju je Napoleon Bonaparte konačno zabranio. Inkvizicija se posebno sadistički okomila na milijune nevinih žena proglašavajući ih vješticama koje bi, nakon dugotrajnog bolnog i ponižavajućeg mučenja, žive spaljivala na lomači. KC time je dala neizbrisiv pečat „Europskome kulturnom identitetu“ jer takve navade ne poznaje nijedna druga kultura. Papa Martin V. (1420. godine) poziva na križarsku vojnu protiv Husita i drugih heretika. Husiti nisu slomljeni ni nakon tri križarska pohoda, no tako se kalio europski kršćanski identitet… Odlukom pape u 16. stoljeću započinje pokrštavanje Amerika odnosno tamošnjih urođenika, koji su preživjeli zvjerske masakre i genocid (do početka 17. stoljeća pobijeno je 90% stanovnika Mexica i 85% stanovnika Perua) te im se 'Kršćanstvo = Europska kultura“ utiskuje u tijelo i u dušu, ne bi li pod svaku cijenu spoznali našega gospodina, Isusa Krista. Sve do kraja 20. stoljeća crkva nije imala ništa protiv toga da se urođenike porobljuje, zlostavlja i diskriminira jer i to je baština europske kulture, tj. kršćanstva. Vjerski ratovi u Francuskoj (1562—1590) između katolika i hugenota obilježeni su masakrima hugenota, u kojima samoinicijativno sudjeluju i bogobojažljivi katolici, obični građani koji, tri dana i tri noći, po ulicama i trgovima Pariza hvataju i kolju žene i djecu hugenota, u tzv. Bartolomejskoj noći 1572.godine. Za vrijeme 30 godišnjeg rata, od 1618. do 1648. godine, između katolika i protestanata (kršćani vs. kršćana) koji se vodio ponajviše na teritoriju današnje Njemačke, usmrćen je svaki treći njezin stanovnik. Posebno okrutno bilo je osvajanje, nakon višemjesečne opsade, protestantskoga Magdeburga od strane katoličke koalicije. Katolička vojska izmasakrirala je oko 25000 od 30000 stanovnika, nekoliko tjedana silovala djevojčice i žene, a grad je opljačkala i spalila te ga sravnila sa zemljom. Toliko o katoličkoj kršćanskoj dobroti i kulturi. I „izabrani narod“ sustavno je kroz stoljeća bio na udaru crkve, čime su Hitleru bitno olakšali „konačno rješenje“ „židovskog pitanja“. Hans Küng tvrdi da je „nacistički antisemitizam, utemeljen na rasi, bio pripremljen rimokatoličkim i protestantskim antijudaizmom utemeljenim na religiji.“ I to je jedno od bitnih obilježja „europskoga kulturnog identiteta“. Tijekom 20. stoljeća Katolička crkva još uvijek pokazuje svoj prezir prema ljudskim pravima, prema pravima žena, prema legalno izabranim predstavnicima naroda, a ponajviše prema pravima djece tolerirajući njihovo sustavno fizičko, psihičko i spolno zlostavljanje širom svijeta, prikrivajući i negirajući zločine, te štiteći zločince, a posebno pedofile iz svojih redova. U pedesetak godina 20. stoljeća crkva se šest puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece! Crkva je stala na stranu pobunjene vojne oligarhije 1926. u Portugalu, sklopila konkordat s Mussolinijem u Italiji 1929, podržala pobunjenog generala Franca protiv Republike Španjolske 1936, poveselila se uspostavi zločinačke endehazije 1941, blagoslovila je udar generala Pinocheta protiv Republike Čilea 1973, te prihvatila vojnu huntu Jorgea Videle uzurpatora vlasti u Republici Argentini 1976. godine. I nakon svega toga još uvijek se smatra moralnim autoritetom. Nacizam, radi se o najvećem planiranom zločinu u modernoj povijesti. Broj žrtava od 6 milijuna govori da nacisti nisu željeli istrijebiti samo židove, već i rome, homoseksualce, antinacističke intelektualce...i nas slavene su smatrali "untermensch" (nižom rasom). Od ustaša nazivan sabirnim i radnim logorom, koncentracijski logor Jasenovac s logorima u Bročicama, Krapju, Jasenovcu i Staroj Gradiški, brojnim logorskim ekonomijama u prisilno raseljenim selima te mnogobrojnim stratištima s obje strane rijeka Save i Une, od kolovoza 1941. do 22. travnja 1945. bio je logor smrti u kojem su ubijani muškarci, žene i djeca zbog svoje vjerske, nacionalne ili ideološke pripadnosti. Podaci iz 2013 govore o 83.145 žrtava u Jasenovcu. Ubijeno je prema podacima 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djece do četrnaest godina starosti.
Posted on: Sun, 08 Sep 2013 23:30:58 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015