Analiza kvalitativnog istraživanja U kvalitativnom istraživanju o rasprostranjenosti i oblicima ekonomskog nasilja ukupno je učestvovalo 65 žene koje sa svojim partnerom žive (ili su živjele) u bračnoj ili vanbračnoj zajednici. U ovom istraživanju su učestvovali/e i devet predstavnika/ca relevantinih institucija. 38 žena koje su učestvovale u fokus grupama i/ili je sa njima radjen individualni intervju , su žrtve porodičnog nasilja kojima je Sigurna ženska kuća u proteklom periodu pružila: inicijalno savjetovanje, pravnu i/ili psihološku pomoć i/ili su bile smještene u našem skloništu. Većina učesnica je nedavno izašla iz nasilne veze. Prilikom organizovanja fokus grupa sa ženama iz opšte populacije postojao je određeni otpor prema učešću u ovakvom istraživanju, što pokazuje da se o ličnom iskustvu sa nasiljem i dalje nerado govori. Ukupno 27 žena iz opšte populacije učestvovalo je u ovom istraživanju, od toga 14 u fokus grupama, a sa 15 žena uradili smo individualne dubinske intervjue . Primjetili smo da su žene iz opšte populacije davale društveno poželjne odgovore. Za svaku od održanih fokus grupa karakteristično je da je atmosfera na početku bila pomalo napeta, da bi nakon petnaest minuta vladala atmosfera otvorenog dijaloga i razumijevanja. Fokus grupe su bile dinamične i interaktivne, a neke od učesnica žrtava porodičnog nasilja su emotivno reagovale dok su prepričavale svoju ili slušale priče drugih žena. Fokus grupe i individualni intervjui sa ženama žrtvama porodičnog nasilja U prvoj fokus grupi sa ženama žrtvama porodičnog nasilja učestvovalo je dvanaest žena, od kojih deset dolaze iz centralnog, a dvije iz južnog dijela Crne Gore. Četiri učesnice su u braku, od čega je kod tri u toku postupak za razvod braka, njih pet su razvedene, dok su dvije živjele u vanbračnoj zajednici. Od dvanaest učesnica fokus grupe jedna ima osnovno obrazovanje, deset srednju stručnu spremu i jedna je završila fakultet. Više od polovine - sedam učesnica ove fokus grupe su nezaposlene, dvije su u radnom odnosu, dok dvije rade povremeno, nekvalifikovane poslove. Pet od dvanaest žena je navelo da prima MOP i da im je to osnovni izvor prihoda. U drugoj fokus grupi sa ženama žrtvama porodičnog nasilja učestvovalo je devet žena. Sve učesnice žive u Podgorici. Bračni status: sedam učesnica fokus grupe su razvedene, a dvije su u braku, od čega je kod jedne razvod braka u toku. Od njih devet osam ima srednju stručnu spremu, a jedna je nakon osnovnog obrazovanja prekinula školovanje. Tri učesnice ove fokus grupe su zaposlene, četiri su nezaposlene, dok dvije rade povremeno, nekvalifikovane poslove. U trećoj fokus grupi sa ženama žrtvama porodičnog nasilja učestvovalo je sedam žena. Šest učesnica živi u Podgorici, a jedna u Danilovgradu. Bračni status: četiri su razvedene, dvije žene učesnice fokus grupe su u braku, a jedna je udovica. Četiri od sedam učesnica imaju srednju stručnu spremu, dvije su završile fakultet, dok je jedna završila osnovnu školu. Više od dvije trećine učesnica ove fokus grupe su navele da nisu zaposlene ili da povremeno rade nekvalifikovane poslove, dok su dvije u radnom odnosu. Iako lošeg materijalnog stanja, samo jedna učesnica je istakla da prima MOP i da je to njenoj porodici osnovni prihod. Za potrebe ovog istraživanja uradjeni su 15 dubinskih intervjua sa ženama žrtvama porodičnog nasilja. Dvije dolaze iz južnog dijela Crne Gore, jedna sa sjevera, a ostale (13) žive u Podgorici. Najstarija ispitanica je imala 61 godinu, a najmlađa je 21. Šest je u bračnoj zajednici, dok su devet razvedene. Od 15 intervjuisanih žena iz opšte populacije jedna je muslimanske vjeroispovijesti. Većina intervjuisanih žena ima završenu srednju školu, dvije žene imaju završenu osnovnu školu, dok su dvije završile fakultet, a jedna je studentkinja Fakulteta političkih nauka. Većina njih je radila povremeno nekvalifikovane poslove, jedna je penzionerka, a jedna je domaćica. Partneri su zaradjivali novac, ali su najčešće većinu zaradjenog novca trošili na sopstvene potrebe (najčešće na izlazak sa društvom ili su davali novac primarnoj porodici). Podaci iz istraživanja pokazuju slabu povezanost socio‐demografskih faktora sa ispoljavanjem nasilja nad ženama. Značajne razlike ispoljavaju se u tome što su žene izložene ekonomskom nasilju manje ekonomski nezavisne od žena koje nemaju to iskustvo. Naime, među prvima je mnogo manje zaposlenih, a više nezaposlenih i izdržavanih žena. Možemo zaključiti da ekonomska zavisnost predstavlja pogodno tlo za ispoljavanje ekonomskog nasilja, ali svakako samo po sebi ne mora voditi u ekonomsko zlostavljanje. Da bi tu pojavusmanjili,potrebno je žene osnaživati da se uključe u ekonomske aktivnosti, da bi nakon napuštanja nasilnog partnera imale sopstveni izvor prihoda. Sve žene žrtve nasilja koje su učestvovale u fokus grupama jasno su prepoznale da su imale psihičko nasilje od strane partnera, a većina njih i fizičko. Jedna trećina ispitanica je doživljela i seksualno nasilje (pri čemu nisu to doživljavale kao seksualno nasilje, već kao "ispunjavanje bračne obaveze"). Najčešće svadje koje su se završavale fizičkim nasiljem su bile u vezi sa novcem. Razmišljajući o razlozima fizičkog nasilja žrtve su navodile: plaćanje vannastavnih aktivnosti za djecu, plaćanje računa za struju ili telefon, zato što je partner smatrao da je nepotrebno "da su upaljena sva svijetla u kuci", da je "jefinije napraviti priganice nego krofne" itd. Rezultati fokus grupa i individualnih intervjua potvrdili su predpostavku da su fizičko i ostali oblici nasilja usko povezani sa ekonomskim. Žene žrtve porodičnog nasilja nemaju izgradjen stav i percepciju ekonomskog nasilja. Ekonomsko nasilje ne prepoznaju kao nasilje ili minimiziraju ovaj oblik nasilja. S obzirom da se identifikovalo da žrtve ovaj oblik nasilja ne prepoznaju potrebno je organizovati kampanju u cilju edukacije. U toku trajanja braka ili vanbračne zajednice većina učesnica fokus grupe živjele su sa svojim partnerom i njegovim roditeljima (ili na drugom spratu kuće), pri čemu je kuća bila vlasništvo njegovog oca. Nakon razvoda braka nijedna od žena nije pokretala sudski postupak za podjelu imovine, iako su za opremanje ili renoviranje stambenog prostora ulagali zajednički novac. Razloge koje su navodile za nepokretanje sudskog postupka su najčešće bili bježanje od nasilja i neinformisanost. "Gradili smo kuću u braku, ali ja sam bila domaćica, a on je radio i zaradjivao, tako da ja ne mogu tražiti pola kuće." Neophodno je sprovesti edukaciju žena o imovinskim pravima i osnažiti ih da vode sudske postupke za podjelu imovine nakon ili u toku braka u skladu sa Porodičnim zakonom. Jedan od najčešćih oblika ekonomskog nasilja kod žena koje su (ili bile) žrtve porodičnog nasilja je sprečavanje da se zaposle. Sa druge strane zaposlene žene su navele da ih je partner ometao na poslu. Jedna od žena, šnajderica, radila je privatno, dok njen partner nije bio zaposlen. Svakodnevno je ometao dok je šila, a zahtijevao je da mu govori koliko je zaradila novca. - "Gasio mi je svijetlo uveče, da ne bih vidjela da šijem". Najčešće opravdanje za sprečavanje žena da se angažuju u ekonomskim aktivnostima koje su značajne za obezbeđenje egzistencije je bio da su djeca mala i da je "korisnije" da one ostanu kod kuće i da brinu o domaćinstvu i djeci. „Bolje da sedim kući i čuvam decu nego što radim za male pare“. Možemo zaključiti da patrijarhalna orijentacija utiče na jasno diferenciranje uloga žena i muškaraca u pogledu mogućnosti učešća u javnoj i privatnoj sferi, zapošljavanju, kao i na to da je na ženi odgovornost za uspjeh braka i vaspitavanje djece. Razmišljajući o tome da li su nekad došle u situaciju da kriju novac od partnera učesnice u istaraživanju navode da nijesu krile novac od svojih partnera, niti su imale uštedjevinu, jer su željele da budu iskrene prema partneru. Jedna učesnica fokus grupe je rekla da nije imala priliku da novac "ostavlja sa strane" -"on je lukavo ispitivao moju braću, uvijek je saznavao i količinu novca koji sam dobijala", tako da ni novcem koji je dobijala od svoje porodice nije mogla sama raspolagati. Žene su morale pravdati potrošeni novac, navoditi šta su kupile i za koliko novca, bilo da je u pitanju novac koji su same zaradile, dobile od roditelja ili koje im je dao partner. U nekoliko slučajeva partneri su oduzimali lični novac ženama. Na pitanje koliko novca su trošile za lične potrebe, većina njih je pod "lične potrebe" podrazumijevala hemiju za domaćinstvo. Nakon što im je objašnjeno, rekle su da su vrlo rijetko i malo novca trosile na sebe, "uvjek su prioritet bila djeca i njihove potrebe." Novac koji su trošile na lične potrebe su uglavnom dobijale od roditelja. Naglasile su da su gubile volju da sebi nešto kupe, jer su "znale što ih čeka kod kuće". Nasuprot, njihovi partneri su samovoljno trošili novac na lične potrebe (izlazak sa društvom, garderoba, kladionica, kafana), nerijetko ostavljajući domaćinstvo bez dovoljno sredstava za život do kraja tekućeg mjeseca. Često su dovodjene u situaciju da mole za novac. Jedna od učesnica fokus grupe je navela da je tri dana morala da traži novac od partnera da bi joj dao da kupi cigarete ili higijenske uloške. Rezultati istraživanja pokazuju da je ograničen pristup novcu jedan od oblika ekonomskog nasilja koji se često pojavljuje je u domaćinstvu uz uskraćivanje novca za lične potrebe, pri čemu žene uvjek naglašavaju da im novac za lične potrebe nije potreban, što je odraz kulturološkog uticaja. Kod žena koje su izložene ekonomskom zlostavljanju ređe je prisutno zajedničko odlučivanje o raspoređivanju novca. Jedna od naših sagovornica navodi:"Meni nije smetalo to što je on kupio, nego što mene nije uključio u tu odluku." ”On promijeni sto i tepih, jedan proda i kupi novi. On sam to kupuje nekad sa ukusom, ali sve to sam radi… Osjećam nemoć." Većina žena nije znala kada im suprug prima platu, ni na šta potroši jedan dio plate. Kada bi ih upitale za novac, najčešći odgovor koji su dobijale je bio "imam dugove, otplaćujem kredite", iako one nijesu bile upoznate visinom iznosa kredita, ni sa svrhom zbog koje su podizani. Fizičko nasilje (čupanje za kosu, guranje, udaranje...), jedna od učesnica u istraživanju,je doživljela kada je odbila da podigne kredit, kako bi vratili njegove dugove. "Ljudi kojima je bio dužan su dolazili da prijete meni i djeci, pa me često tjerao da pozamljujem novac od mojih." Sa druge strane žene su uzimala hranu za potrebe domaćinstva u prodavnici na dug, o čemu su redovno obavještavale svoje partnere. Kontrola kućnog budjeta je oblik ekonomskog nasilja koji se javljao kod svih učesnica ovog istraživanja. Jednom prilikom jedna od žrtava porodičnog nasilja je molila prodavačicu da joj na spisak stavi da je kupila grašak, a ustvari je uzela higijenske uloške "Bukvalno je sve kontolisao, tako da nisam smjela". Uskraćivanje prava na edukaciju i zdravstvenu zaštitu prisutno je indirektno, perfidno i uvjek sa izgovorom da to nije prioritet. Kada je u pitanju edukacija i stručno usavršavanje žene navode da ih je partner nerijetko podsjećao da prvenstveno treba da budu majke i domaćice, što vodi produžavanju rodnih uloga, a upravo to ih i čini nekonkurentim na tržištu rada. "Kada sam se udala nijesam smjela fakultet da nastavim, nijesam smjela da se našminkam, uredim, izadjem, suprug je zahtijevao da budem samo domaćica i majka". Učesnice u istraživanju navode da im partneri nisu eksplicitno zabranjivali da posjećuju ljekara. Medjutim, jedna od žena istakla je da kad bi došla kući sa propisanom terapijom, suprug bi joj govorio "Nije ti ništa, ti doktori ne znaju ništa." Sve učesnice u istraživanju su navele da su imale i još uvjek imaju fizičke i psihičke probleme uzrokovane nasilnim ponašanjem njihovih partnera. Učesnice fokus grupe se mnogo bolje osjećaju od kada su izašle iz nasilne veze, iako se skoro sve nalaze u goroj ekonomskoj situaciji. Sve žene koje su (i u fokus grupama i u individualnim intervjuima), izašle iz nasilne veze, još uvjek trpe ekonomsko nasilje. Bivši partner ne uplaćuje novac za izdržavanje maloljetne djece, ili prilikom utvrdjivanja iznosa alimentacije na sudu donosi potvrdu sa mnogo manjim iznosom plate, od realnog. Možemo zaključiti da socio - ekonomski faktori, osjećaj nemoći, siromaštvo, ekonomska marginalizacija i finansijska zavisnost od nasilnika, značajno utiču na prolongiranje odluke žene o napuštanju nasilnog partnera. “Strategija zaštite od nasilja u porodici za period od 2011 do 2015 godine“, između ostalog navodi da treba uspostaviti održivi model finansiranja servisa podrške žrtvama porodičnog nasilja, kao i uspostaviti specifične programe podrške za žene žrtve porodičnog nasilja, podsticati zapošljavanje i samozapošljavanje žrtava porodičnog nasilja kroz mjere afirmativne akcije. Potrebno je u što kraćem roku početi sa realizacijom pomenutih aktivnosti predvidjenih Strategijom.
Posted on: Fri, 16 Aug 2013 16:38:56 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015